No, sinove ubica je poštedio, po onome što je napisano u Mojsijevom Zakoniku, tamo gdje Gospod zapovjedio govoreći: „Neka se očevi ne ubijaju zbog djece, i neka ne ubijaju djecu zbog očeva njihovih, nego neka svakog pogube zbog vlastitog grijeha”.
Tad Joaš, kralj Izraela, pošalje glasnike Amasji, kralju Jude, i da mu poručiti: „Trn na Libanonu posla kedru na Libanonu poruku: ‘Daj mome sinu svoju kćer za ženu!’ Ali zvijeri libanonske prijeđoše preko trna i zgaziše ga.
Do koljena si potukao Edomce i tvoje te srce zavodi na ponos. Budi zadovoljan svojom slavom i ostani kući! Zašto hoćeš izazivati nevolju, da sam propadneš, a s tobom i Juda?”
I Joaš, kralj Izraela, zarobi Amasju, Joašova sina, Ahazjina unuka, kralja Izraela kod Bet Šemeša i dođe pred Jerusalem i poruši zidine, od kapije Efrajim sve do vrata na uglu, ravno četiri stotine laktova.
A ono što je preostalo reći o Joašu, o njegovim djelima, u njegovim slavnim podvizima, i kako se borio sa Amasjom, kraljem Jude; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih?
U petnaestoj godini Amasje, Joašova sina, kralja Jude, postade Jeroboam, sin Joašov, kralj nad Izraelom u Samariji, i vladao je četrdeset i jednu godinu.
Osvojio je i povratio područje Izraela od Lebo Hamata pa sve do mora pustinje, prema Gospodnjoj riječi koju je uputio kroz svoga slugu, vjerovjesnika Jonu, sina Amitajeva, iz Gat Hefera.
No, ono što je ostalo nedorečeno o Jeroboamu, svemu što je činio i njegovim slavnim djelima, kako se borio i kako je Damask i Hamat, koji su pripadali Judi, vratio Izraelu; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih?