Uzija je imao šesnaest godina kada je postao kralj, a vladao je pedeset i dvije godine u Jerusalemu. Majka mu se zvala Jekolija i bila je iz Jerusalema.
Dao je podignuti kule i u pustinji i iskopati mnoštvo bunara, jer je imao mnogo stoke u nizini i na ravnici. Imao je mnogo zemljoradnika i vinogradara na gorju i u Karmeli, jer mu je poljoprivreda bila mila.
Uzija je zapovijedao i silnom vojskom koja je polazila u boj po četama, u onom broju u kojem ju je popisao pisar Jeiel i nadstojnik Maašja pod vodstvom Hananije, kraljevog vojskovođe.
Dao je u Jerusalemu graditi ratne sprave koje su izmislili i sastavljali vješti muževi; sprave, koje su stajale na kulama i uglovima i bacale strijele i kamenice. Tako se njegova slava proču daleko, jer je dobivao čudesnu pomoć dok nije postao veoma moćan.
No, pošto se osilio, njegovo srce se uzoholi i odvede ga u propast jer se ogriješio o Gospoda, Boga svoga, tako što je otišao u hramske odaje Gospodnjeg doma da tamo na kadionom žrtveniku kadi.
Oni stanu pred kralja pa mu se obrate govoreći: „Uzija, nije tvoje da kadiš Gospodu, nego je to služba svećenika, Aronovih sinova, koji su posvećeni da kade! Napusti svetište, jer si se ogriješio, i sve ovo ti nije na čast pred Gospodom, Bogom!”
Tad se Uzija rasrdi dok je u rukama još držao zdjelu za kâd, jer je imao namjeru kaditi. No, dok je tako bjesnio na svećenike, izbi mu guba na čelu, pred svećenicima u Gospodnjem hramu kraj kadionog žrtvenika.
Jer, gle, kad se Azarja i svi svećenici primakoše, vidješe da je gubav na čelu! Tad ga brzo istjeraju, i on sam požuri da utekne, jer ga je Gospod udario.
Tako je kralj Uzija bio gubav sve do dana svoje smrti, i živio je kao gubavac u jednoj odvojenoj kući. Bio je isključen iz Gospodnjeg hrama, a njegov sin Jotam stajao je pred kraljevim dvorom i sudio narodu zemlje.
Uzija počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen kraj grobnice koja je pripadala kraljevima jer rekoše: „Gubavac je!” Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jotam.