Tad je ovako govorio pred svojom braćom i ratnicima u Samariji: „Šta rade ovi nemoćni Judejci? Da li da im popustimo? Da li će prinijeti žrtvu? Hoće li jednog dana završiti? Hoće li iz ruševina nanovo u život podignuti kamenice, premda su spaljene?”
Tako se Sanbalat, Tobija, Arapi, Amonci, Asdođani silno razljute kada su čuli da podizanje Jerusalemskih zidina dobro napreduje, i da su zazidali sve pukotine.
Sve sam to razgledao, a potom otišao da se obratim knezovima, narodnim poglavarima i ostalom narodu. I ovako rekoh: „Nemojte se njih plašiti! Sjetite se velikog, strašnog Gospoda, i borite se za svoju braću, za svoje sinove i kćeri, za vaše žene i kuće!”
Od toga dana je polovina mojih sluga pomagala pri poslovima, dok je druga polovina stajala spremna sa kopljima, štitovima, lukovima i oklopima; a poglavari su stajali iza cijelog Judinog doma,