Zatim je govorio pred svojom braćom i samarijanskom vojskom te je upitao: “Što rade ovi nemoćni Židovi? Zar hoće utvrditi same sebe? Zar hoće žrtvovati? Zar hoće sve završiti u jedan dan? Zar hoće iz hrpe krša vratiti u život kamenje koje je spaljeno?”
Ali se dogodilo, da su se Sanbalat i Tobija, te Arapi, i Amonci i Ašdođani jako razgnjevili, kad su čuli da su izgrađene jeruzalemske zidine i da su se počele zatvarati pukotine.
Stoga sam rasporedio u nizinskim mjestima iza zida i na uzvišenim mjestima; čak sam i rasporedio narod po obiteljima, s mačevima njihovim, kopljima njihovim i lukovima njihovim.
Tada sam vidio i ustao te sam rekao plemićima, i poglavarima i ostalom narodu: “Ne bojte se ih! Sjetite se Gospodina, koji je velik i strašan, i borite se za svoju braću, za sinove svoje i kćeri svoje, za žene svoje i kuće svoje!”
I dogodilo se da je od toga vremena pa nadalje samo polovica mojih slugu obavljala posao, a druga polovica od njih držali su koplja i štitove, i lukove i oklope, i poglavari su bili iza svega doma Judina.
A oni koji su gradili na zidu i oni koji su nosili terete, s onima koji su tovarili, svaki je jednom svojom rukom radio svoj posao, a drugom rukom držao oružje.
Tako niti ja, ni moja braća, ni moje sluge, ni stražari koji su me pratili, nitko od nas nije skidao svoje odjeće, osim kad ju je svaki skidao zbog pranja.