No, i naša braća su iste krvi i mesa kao i mi, naša djeca su kao njihova djeca. I gle, ipak smo morali svoje sinove i kćeri davati u ropstvo, a već su neke naše kćeri postale robinje. Mi nismo u stanju da to spriječimo, jer naše njive i vinogradi već pripadaju drugima!”
pa im se obratim govoreći: „Otkupili smo onoliko svoje braće, Judejaca, koje su prodali neznabošcima, koliko smo imali mogućnosti; no, vi hoćete prodavati i svoju rođenu braću? Da li ih možda treba prodati nama?” A oni su šutjeli i nisu ništa odgovarali.
Tad oni odvrate: „Vratit ćemo im i nećemo ništa od njih potraživati, učinit ćemo onako kako si ti kazao!” Zatim sam sazvao svećenike i dao da se ovi zakunu na svoje riječi i da će tako postupiti.
Uz to sam protresao prednjicu na svojoj košulju i rekao: „Neka ovako Gospod svakog čovjeka otrese od njegove kuće i njegovog imanja, svakog ko je ovako obećao, ali se nije držao svojih riječi; doista, neka bude ovako ispražnjen i otresen!” I cijela zajednica uzvrati: „Amin!” Tako su slavili Gospoda, a narod je postupao po ovim riječima.
A u ovom vremenu u kojem mi bi naređeno da budem namjesnik u zemlju Judeji, od dvadesete do trideset i druge godine Artakserksovog carevanja, za punih dvanaest godina, nisam za sebe i svoju braću zahtijevao namjesničku plaću.
Raniji namjesnici, koji su služili prije mene, tlačili su narod i uzimali od njega hljeba i vina, a uz to i četrdeset šekela u srebru; i njihove su se sluge bahato odnosile prema narodu. No, ja nisam činio tako zbog straha Božijeg.
Svaki dan su mi spremali jednog ovna, šest izabranih ovaca, peradi, i svakog desetog dana mnogo raznih vrsta vina; za sve ovo nisam tražio namjesničku plaću jer je ovaj narod teško služio.