|
| 1 |
|
| A Job odgovori: |
|
| 2 |
|
| „To sam često čuo; svi ste vi jalovi utješitelji! |
|
| 3 |
|
| Ima li kraja riječima ispraznim? Šta te tjera da tako odgovaraš? |
|
| 4 |
|
| I ja bih mogao besjediti kao vi, da je samo duša vaša na mome mjestu – riječi bih sklapao i klimao glavom nad sudbinom vašom! |
|
| 5 |
|
| Mogao bih vas riječima svojim ohrabriti, i smanjiti vaš bol utjehom usana svojih! |
|
| 6 |
|
| Ne smanjuje se bol moj kada besjedim, ako i prestanem, šta ću izgubiti? |
|
| 7 |
|
| Ali On me sada iscrpio. Ti si uništio družinu moju, |
|
| 8 |
|
| skučenim me učinio; svjedokom protiv mene sve je postalo; i klonulost moja nastupa protiv mene, svjedoči mi u lice. |
|
| 9 |
|
| Njegov bijes me razdire i progoni, On škrguće zubima na me; neprijatelj me moj posmatra oštrim okom. |
|
| 10 |
|
| Usta otvaraju protiv mene, sramotno me u lice udaraju; urotili su se. |
|
| 11 |
|
| Bog me predao zločincima, i izručio u ruke bezbožnika. |
|
| 12 |
|
| Spokojan sam bio, ali tada se sunovrati na mene: uhvatio me za vrat i razbio, i postavio me kao metu svoju. |
|
| 13 |
|
| Strijele njegove sijevaju oko mene, bubrege mi je bez milosti probio, a žuč mi natapa žednu zemlju. |
|
| 14 |
|
| Slomio me, na tijelu mi ranu za ranom otvara, jurišao je na mene poput ratnika. |
|
| 15 |
|
| A ja vreću zaših oko svoga tijela, i zarih svoje čelo u prašinu. |
|
| 16 |
|
| Lice mi je crveno od suza, sjenka smrti leži na kapcima mojim, |
|
| 17 |
|
| iako na rukama nemam grijeha – molitva moja je oduvijek bila čista! |
|
| 18 |
|
| O zemljo, ne prekrivaj krv moju i kriku mom ne daj da umukne! |
|
| 19 |
|
| Ali i sad još, gle, svjedok je moj na nebu i u visini stoji moj branitelj! |
|
| 20 |
|
| Prijatelji me ismijavaju; ali oko moje suzno gleda u visine prema Bogu, |
|
| 21 |
|
| da čovjeku stvori pravdu pred Bogom, i sinovima ljudskim pred bližnjim svojim. |
|
| 22 |
|
| No, malo je još ljeta preostalo, a potom mi valja poći putem nepovrata. |
|
|
|
|