|
| 1 |
|
| Tada Job progovori i prokle dan svoga rođenja, |
|
| 2 |
|
| poče besjediti i reče: |
|
| 3 |
|
| „Ah, da je proklet dan moga rođenja i ona noć u kojoj rekoše: začet je dječak! |
|
| 4 |
|
| Da je barem dan taj ostao tmina; da se Bog u visinama nije brinuo o njemu, da nikada svjetlost nad njim ne zasija! |
|
| 5 |
|
| O, da su ga tmine i sjene smrti tražile nazad, da su se oblaci na njega spustili i prekrili taj dan tmurni. |
|
| 6 |
|
| I tu noć – da je tmina raspršila, da se nije radovala među danima godine, da nije uvrštena u broj mjeseci! |
|
| 7 |
|
| Zaista, da je noć ona ostala neplodna, da je nije sustiglo radosno klicanje! |
|
| 8 |
|
| Da su je prokleli oni koji dan prokleti mogu, koji su kadri da Levijatana probude! |
|
| 9 |
|
| Da su se jutarnje zvijezde tminom obavile, da su se nadali svjetlu bez da ono osvane. O, da nisu ugledali zrake rosnog crvenila! |
|
| 10 |
|
| Ali oni ne zatvoriše kapije majčinoga krila i ne sakriše jad od mojih očiju. |
|
| 11 |
|
| O, zašto nisam umro pri rođenju, zašto ne stradah čim izađoh iz majčinog krila? |
|
| 12 |
|
| Zašto mi se pružiše koljena i čemu grudi da me podoje? |
|
| 13 |
|
| Jer ležao bih sada i miran bio; spavao bih i imao mir |
|
| 14 |
|
| sa kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi izgradili već davno propale dvorove, |
|
| 15 |
|
| ili sa plemićima zlatom bogatim, koji u kućama svojim srebro sakupljaše. |
|
| 16 |
|
| Ili da nikada nisam ni bio tu, kao pobačeno dijete zatrpano, koje nikad ne ugleda svjetlost! |
|
| 17 |
|
| Tamo prestaje divljanje bezbožnika, tamo izmoreni nađu mir; |
|
| 18 |
|
| tamo su svi sužnji slobodni, i ne čuju više uzvike tlačitelja; |
|
| 19 |
|
| veliki i maleni tamo su jednaki, sluga je slobodan od gospodara svoga! |
|
| 20 |
|
| Zašto On napaćenom pokazuje svjetlost i daje život ogorčenima, |
|
| 21 |
|
| koji za smrću grabe, a ona ne dolazi, koji za njome tragaju više no za blagom skrivenim; |
|
| 22 |
|
| koji bi se klicajući veselili, sretni, kada bi grob našli. |
|
| 23 |
|
| Zašto se svjetlost daruje čovjeku čija je staza skrivena, kojeg je Bog sa svih strana zapriječio? |
|
| 24 |
|
| Jer umjesto da jedem, ja uzdišem, i moje jecanje se poput vode izlijeva. |
|
| 25 |
|
| Jer ono najgroznije čega sam se plašio me snađe, i sad me stiže ono čega se bojah. |
|
| 26 |
|
| Nisam miran ni spokojan, nemam odmora, a nevolja stiže.” |
|
|
|
|