|
| 1 |
|
| Tada je Elifaz Temanac progovorio i rekao: |
|
| 2 |
|
| “Ako li i probamo razgovarati s tobom, hoćeš li se rastužiti? Ali tko se može suzdržati od besjede? |
|
| 3 |
|
| Evo, mnoge si ti poučio, i osnažio si ruke iznemogle; |
|
| 4 |
|
| riječju svojom pridizao si one koji su klonuli, i osnaživao si koljena klecava. |
|
| 5 |
|
| No sada kad je tebe snašlo, klonuo si, tebe se dotaklo i ti si se smeo. |
|
| 6 |
|
| Nije li to tvoj strah, pouzdanje tvoje, nada tvoja i čestitost puteva tvojih? |
|
| 7 |
|
| Sjeti se, molim te, je li netko tko je nedužan ikada propao? Ili gdje su pravedni bili zatrti? |
|
| 8 |
|
| Baš kako sam ja shvatio: oni koji oru nepravdu i siju opakost, isto to će i požeti. |
|
| 9 |
|
| Od daha Božjega oni propadaju, i od daha nosnica njegovih nestali su. |
|
| 10 |
|
| Rika lavlja i urlik bijesnog lava i zubi lavića slomljeni su. |
|
| 11 |
|
| Stari lav ugiba jer mu ponestaje plijena, a mladunci jake lavice raspršeni su. |
|
| 12 |
|
| A jedno je potajno do mene došlo, i uho je moje primilo šapat njezin. |
|
| 13 |
|
| U mislima iz noćnih viđenja, kada dubok san na ljude pada, |
|
| 14 |
|
| strah i trepet mene su obuzeli, te se dogodilo da su se sve kosti moje potresle. |
|
| 15 |
|
| Tada mi je jedan duh preko lica prošao, dlake na tijelu mome su se podigle. |
|
| 16 |
|
| Nešto je stajalo, no obličja mu nisam raspoznao, neki lik bio mi je pred očima. Bila je tišina; uto sam čuo glas, koji govori: |
|
| 17 |
|
| ‘Zar će smrtnik biti pravedniji od Boga? Zar će čovjek biti čistiji od svoga stvoritelja? |
|
| 18 |
|
| Evo, nije se pouzdavao u sluge svoje, i anđele svoje za ludost je okrivio, |
|
| 19 |
|
| koliko li manje u one koji borave u kućama glinenim, kojima je temelj u prahu, koji su satrti pred moljcem? |
|
| 20 |
|
| Uništavani su od jutra do večeri, propadaju zauvijek tako da za to nitko ne mari. |
|
| 21 |
|
| Zar njihova uzvišenost koja je u njima ne prolazi? Umiru, i to bez mudrosti.’ |
|
|
|
|