|
| 1 |
|
| Zar teška nije čovjekova dužnost na zemlji, zar mu dani nisu poput najamnikovih? |
|
| 2 |
|
| Poput sluge koji je željan hlada, poput najamnika što plaću čeka, |
|
| 3 |
|
| tako se i meni daruju mjeseci razočarenja i noći pune patnje. |
|
| 4 |
|
| Kada legnem kažem sebi: ‘Kad ću ustati?’ Ali se noć oduži a ja sam zasićen umorom do zore jutarnje. |
|
| 5 |
|
| Tijelo mi prekriveno crvima i blatom, koža moja krastava puca. |
|
| 6 |
|
| Dani mi teku brže nego čunak krojača, prolaze i iščeznu bez nade. |
|
| 7 |
|
| Daj, shvati, moj je život samo dašak, a oko mi više dobra vidjeti neće! |
|
| 8 |
|
| Oko onoga koji me sada gleda, neće me više vidjeti; kada me oko tvoje potraži, mene neće biti! |
|
| 9 |
|
| Kako se oblak rasprši i nestane, tako se ni onaj što ode u carstvo mrtvih više ne vraća; |
|
| 10 |
|
| ne vraća se on domu svome, i gradovi njegovi ga više ne poznaju. |
|
| 11 |
|
| Zato ne želim riječi suzdržavati, želim besjediti u nevolji duha svoga, u gorčini svoje duše želim naricati. |
|
| 12 |
|
| Jesam li ja more ili čudovište da pored mene postavljaš stražu? |
|
| 13 |
|
| Kad pomislim da će me krevet utješiti, da će postelja olakšati moju patnju, |
|
| 14 |
|
| tada me prestrašiš snovima i opsjenama mučnim, |
|
| 15 |
|
| tako da bi mi se duša radije ugušila, i da bi želio biti mrtav prije nego kosti ove puke. |
|
| 16 |
|
| Prezirem svoj život! Ne želim živjeti vječno; pusti me; dani su mi samo dašak! |
|
| 17 |
|
| Šta je čovjek da ga tako cijeniš i da na njega paziš? |
|
| 18 |
|
| Nalaziš ga svakoga jutra, kroz sve trenutke stavljaš ga na kušnju. |
|
| 19 |
|
| Zašto još uvijek nisi odvratio pogled s mene, što mi nisi pustio dovoljno mira da pljuvačku svoju progutati mogu? |
|
| 20 |
|
| Jesam li griješio? Šta sam Ti učinio, pastiru čovječiji? Šta me napravi metom Svojom, što sam Ti postao teret? |
|
| 21 |
|
| Što ne oprostiš moj grijeh i iskupiš me moje krivice? Jer sada moram leći u prašinu. Kada me budeš tražio, neće me biti više!” |
|
|
|
|