|
| 1 |
|
| Nije li čovjek na vojsci na zemlji? a dani njegovi nijesu li kao dani nadničarski? |
|
| 2 |
|
| Kao što sluga uzdiše za sjenom i kao što nadničar čeka da svrši, |
|
| 3 |
|
| Tako su meni dati u našljedstvo mjeseci zaludni i noći mučne određene mi. |
|
| 4 |
|
| Kad legnem, govorim: kad ću ustati? i kad će proći noć? i sitim se prevrćući se do svanuća. |
|
| 5 |
|
| Tijelo je moje obučeno u crve i u grude zemljane, koža moja puca i raščinja se. |
|
| 6 |
|
| Dani moji brži biše od čunka, i prođoše bez nadanja. |
|
| 7 |
|
| Opomeni se da je moj život vjetar, da oko moje neće više vidjeti dobra, |
|
| 8 |
|
| Niti će me vidjeti oko koje me je viđalo; i tvoje oči kad pogledaju na me, mene neće biti. |
|
| 9 |
|
| Kao što se oblak razilazi i nestaje ga, tako ko siđe u grob, neće izaći, |
|
| 10 |
|
| Neće se više vratiti kući svojoj, niti će ga više poznati mjesto njegovo. |
|
| 11 |
|
| Zato ja neću braniti ustima svojim, govoriću u tuzi duha svojega, naricati u jadu duše svoje. |
|
| 12 |
|
| Eda li sam more ili kit, te si namjestio stražu oko mene? |
|
| 13 |
|
| Kad rečem: potješiće me odar moj, postelja će mi moja oblakšati tužnjavu, |
|
| 14 |
|
| Tada me strašiš snima i prepadaš me utvarama, |
|
| 15 |
|
| Te duša moja voli biti udavljena, voli smrt nego kosti moje. |
|
| 16 |
|
| Dodijalo mi je; neću dovijeka živjeti; prođi me se; jer su dani moji taština. |
|
| 17 |
|
| Šta je čovjek da ga mnogo cijeniš i da mariš za nj? |
|
| 18 |
|
| Da ga pohodiš svako jutro, i svaki čas kušaš ga? |
|
| 19 |
|
| Kad ćeš se odvratiti od mene i pustiti me da progutam pljuvanku svoju? |
|
| 20 |
|
| Zgriješio sam; šta ću ti činiti, o čuvaru ljudski? zašto si me metnuo sebi za biljegu, te sam sebi na tegobu? |
|
| 21 |
|
| Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje? jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, mene neće biti. |
|
|
|
|