|
| 1 |
|
| Tad Job odgovori: |
|
| 2 |
|
| „Zaista, ja znam da je tako: kako čovjek može biti pravedan pred Bogom? |
|
| 3 |
|
| Kada bi sa Njim parničio, nijednu Mu ne bi odvratio na hiljadu. |
|
| 4 |
|
| Njegovo je srce mudro i od snage je neslomljive; ko Mu je ikada prkosio i zdrav ostao? |
|
| 5 |
|
| On planine razmješta i ne primjećuju; On koji ih izvrne u Svom bijesu. |
|
| 6 |
|
| Zemlju On razdrma sa mjesta njenoga, stubovi njeni se tresu. |
|
| 7 |
|
| On suncu zaprijeti i ono ne izlazi, zvijezde On zatvara pečatom Svojim, |
|
| 8 |
|
| On sam prostire nebesa i korača pučinom morskom. |
|
| 9 |
|
| Stvorio je Medvjede, Oriona, Vlašiće i sazviježđa južnoga neba. |
|
| 10 |
|
| On čini djela silna, nepojmljiva, čuda bezbrojna. |
|
| 11 |
|
| Gle, On prolazi preko mene i ja Ga ne vidim; On prođe pored mene a ja Ga ne opazih. |
|
| 12 |
|
| Gle, da ugrabi nešto, ko će Ga spriječiti? Ko Mu može doviknuti: Šta to radiš? |
|
| 13 |
|
| Bog ne odustaje od srdžbe Svoje, čak Rahabovi saveznici pred njim kleče. |
|
| 14 |
|
| Kako bih Mu ja mogao odgovoriti i riječi naći da sa Njim pričam! |
|
| 15 |
|
| I kada bih imao pravo, ne bih Mu mogao prkositi, nego bih Sudiju svoga morao za milost moliti. |
|
| 16 |
|
| Kada Ga zovnem, da li će mi odgovoriti? Ne mislim da će čuti vapaj moga glasa; |
|
| 17 |
|
| jer u buri me On razdrobi i bez razloga mi nanosi rane grdne. |
|
| 18 |
|
| Predahnuti ni časa mi ne da, nego me udara patnjom gorkom. |
|
| 19 |
|
| Ako je do sile, gle, On je posjeduje, ako je do pravde, ko će Ga pozvati? |
|
| 20 |
|
| Ako se i budem pravdao, usta će me moja osuditi, ako sam pravičan – zlim će me proglasiti. |
|
| 21 |
|
| Nevin sam, ali me ne muči duša moja, ja prezirem život ovaj. |
|
| 22 |
|
| Zato kažem: Svejedno je, bezbožnika i pravednika On zatire podjednako! |
|
| 23 |
|
| I bič smrtni kada odjednom ubije, tad smijeh je Njemu kušnja nevinoga. |
|
| 24 |
|
| Zemlja je u šakama bezbožnika, a oči sudaca On zastire. Ako ne On, ko onda? |
|
| 25 |
|
| Dani su moji brže prošli no trkač, oni odbjegoše i ništa dobro ne vidješe; |
|
| 26 |
|
| kao čamci od rogoza oni hitro otputovaše, kao orao koji se na plijen sunovrati. |
|
| 27 |
|
| Kada pomislim: ‘Ne želim jecati, razvedrit ću lice i veseo biti!’ |
|
| 28 |
|
| tada moram strahovati od bolova groznih, jer znam da me nećeš otpustiti! |
|
| 29 |
|
| Krivac ću biti – što se mučim uzaludno? |
|
| 30 |
|
| Kada bi se snijegom očistio i kada bi ruke svoje lugom oprao, |
|
| 31 |
|
| u rupu bi me umočio da se haljine moje gnušaju mene! |
|
| 32 |
|
| Jer On nije čovjek kao ja, da Mu smijem odgovoriti, da bi Ga mogao pozvati pred sud; |
|
| 33 |
|
| niti kakva suca ima među nama, koji bi ruku položio na nas dvojicu. |
|
| 34 |
|
| Da šibu Svoju On od mene odmakne, da me užas Njegov više ne plaši, |
|
| 35 |
|
| tako htjedoh pripovijedati i od Njega ne strahovati – ali tako nije u duši mojoj. |
|
|
|
|