|
| 1 |
|
| A Jov odgovori i reče: |
|
| 2 |
|
| Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti prav pred Bogom? |
|
| 3 |
|
| Ako bi se htio preti s njim, ne bi mu mogao odgovoriti od tisuće na jednu. |
|
| 4 |
|
| Mudar je srcem i jak snagom; ko se je opro njemu i bio srećan? |
|
| 5 |
|
| On premješta gore, da niko i ne opazi; prevraća ih u gnjevu svom; |
|
| 6 |
|
| On kreće zemlju s mjesta njezina da joj se stupovi drmaju; |
|
| 7 |
|
| On kad zaprijeti suncu, ne izlazi; on zapečaćava zvijezde; |
|
| 8 |
|
| On razapinje nebo sam, i gazi po valima morskim; |
|
| 9 |
|
| On je načinio zvijezde kola i štape i vlašiće i druge jugu u dnu; |
|
| 10 |
|
| On čini stvari velike i neispitljive i divne, kojima nema broja. |
|
| 11 |
|
| Gle, ide mimo mene, a ja ne vidim; prođe, a ja ga ne opazim. |
|
| 12 |
|
| Gle, kad uhvati, ko će ga nagnati da vrati? ko će mu kazati: šta radiš? |
|
| 13 |
|
| Bog ne usteže gnjeva svojega, padaju poda nj oholi pomoćnici. |
|
| 14 |
|
| A kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega? |
|
| 15 |
|
| Da sam i prav, neću mu se odgovoriti, valja da se molim sudiji svojemu. |
|
| 16 |
|
| Da ga zovem i da mi se odzove, još ne mogu vjerovati da je čuo glas moj. |
|
| 17 |
|
| Jer me je vihorom satro i zadao mi mnogo rana ni za što. |
|
| 18 |
|
| Ne da mi da odahnem, nego me siti grčinama. |
|
| 19 |
|
| Ako je na silu, gle, on je najsilniji; ako na sud, ko će mi svjedočiti? |
|
| 20 |
|
| Da se pravdam, moja će me usta osuditi; da sam dobar, pokazaće da sam nevaljao. |
|
| 21 |
|
| Ako sam dobar, neću znati za to; omrzao mi je život moj. |
|
| 22 |
|
| Svejedno je; zato rekoh: i dobroga i bezbožnoga on potire. |
|
| 23 |
|
| Kad bi još ubio bič najedanput! ali se smije iskušavanju pravijeh. |
|
| 24 |
|
| Zemlja se daje u ruke bezbožniku; lice sudija njezinijeh zaklanja; ako ne on, da ko? |
|
| 25 |
|
| Ali dani moji biše brži od glasnika; pobjegoše, ne vidješe dobra. |
|
| 26 |
|
| Prođoše kao brze lađe, kao orao kad leti na hranu. |
|
| 27 |
|
| Ako rečem: zaboraviću tužnjavu svoju, ostaviću gnjev svoj i okrijepiću se; |
|
| 28 |
|
| Strah me je od svijeh muka mojih, znam da me nećeš opravdati. |
|
| 29 |
|
| Biću kriv; zašto bih se mučio uzalud? |
|
| 30 |
|
| Da se izmijem vodom šnježanicom, i da očistim sapunom ruke svoje, |
|
| 31 |
|
| Tada ćeš me zamočiti u jamu da se gade na me moje haljine. |
|
| 32 |
|
| Jer nije čovjek kao ja da mu odgovaram, da idem s njim na sud; |
|
| 33 |
|
| Niti ima među nama kmeta da bi stavio ruku svoju među nas dvojicu. |
|
| 34 |
|
| Neka odmakne od mene prut svoj, i strah njegov neka me ne straši; |
|
| 35 |
|
| Tada ću govoriti, i neću ga se bojati; jer ovako ne znam za sebe. |
|
|
|
|