Potom odu iz Elima i sva zajednica Izraelovih sinova stigne u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestog dana drugog mjeseca nakon što su napustili Egipat.
I Izraelovi sinovi im rekoše: „Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje kad smo sjedjeli kraj lonaca s mesom i jeli hljeba koliko nam volja! Jer vi nas izvedoste u ovu pustinju da svi pomremo od gladi!”
Tad Gospod reče Mojsiju: „Gle, pustit ću da vam hljeb sa neba pada a neka narod izlazi i dnevno skuplja koliko mu treba da iskušam da li će slijediti Moj zakon ili ne.
I Mojsije još reče: „Gospod će vam navečer dati mesa da jedete, a ujutro hljeba napretek, jer On, Gospod, ču vaše gunđanje protiv Njega. Jer ko smo mi? Ne gunđate vi protiv nas, nego protiv Gospoda!”
A kada su to Izraelovi sinovi ugledali pitali su jedni druge: „Šta je ovo?” Jer nisu znali šta je. Mojsije im pak reče: „To je hljeb koji vam je Gospod dao za hranu!
Ali ovo je zapovijed koju je dao Gospod: ‘Svaki neka nakupi koliko mu treba za jelo, po gomer po glavi, po broju duša vaših, neka svaki uzme za one što su mu u šatoru.’”
Ali kad izmjeriše gomerom, vidješe da oni koji su nakupili puno nemaju viška, i da ne manjka onima koji užeše malo, već je svako uzeo koliko mu treba za jelo.
I on im reče: „To je ono što je Gospod kazao! Sutra je mirovanje, sveta subota Gospodnja! Što želite spremati, spremajte, što želite kuhati, skuhajte, ali ono što ostane sa strane, pričuvajte!”
Gle, Gospod vam je darovao subotu zato vam šestog dana daje hljeba za dva dana, neka zato svako ostane na svome mjestu i neka niko dana sedmog ne napušta mjesto svoje!”
I Mojsije reče: „To je ono što je Gospod zapovjedio, jedan gomer ćete sačuvati za vaše potomke da vide čime sam vas hranio u pustinji kada vas izvedoh iz zemlje egipatske!”