„U ono će vrijeme – tako veli Gospod – iz grobova povaditi kosti judejskih kraljeva i dostojanstvenika; ostatke njenih svećenika, vjerovjesnika i stanovnika Jerusalema.
Tako će ih raširiti pod suncem i ispod mjesečeva sjaja, pod cijelom vojskom nebeskom koju su ljubili, kojoj su služili, za kojom su bludjeli i molili; neće ih skupljati ni sahranjivati, već će ih ostavljati kao gnoj zemlji.
Jer Ja sam motrio i slušao; ne govore pravo, nema nijednog koji se kaje koji zbog zlobe svoje uzvikuje: ‘Ah, šta učinih!’ Nego svi nasrću u naletu svome kao konj koji hrli u boj.
Zato ću njihove žene dati drugima, polja njihova vlasnicima novim. Jer i najmanji i najveći teže dobiti nepravednoj, a svećenici i proroci hode u lažima.
Neka se stide gadosti svojih! Ali oni više ne znaju za stid, i ne crvene se. Zato će pasti među onima koji padaju; propast će u kazni svojoj! To veli Gospod.
Zašto dangubimo? Skupljajte se i hajdemo gradovima tvrdim, da bismo tamo propali! Jer Gospod, Bog naš, daje propast, poji nas vodom otrovnom, jer smo se ogriješili o Njega.
Iz Dana odzvanja rzanje konja njegovih; cijela zemlja se stresa od silna njihanja njihova; doista, dolaze i žderu zemlju i sve što je u njoj, grad i njegove žitelje.
Čuj, vika kćeri naroda moga iz zemlje daleke: „Nije li Gospod u Sionu, zar nije Kralj njen pored nje? Zašto ste me razdražili idolima, ništavnim idolima stranim?