|
| 1 |
|
| Ja sam čovjek kojeg teško potišti bič srdžbe Njegove. |
|
| 2 |
|
| Mene je izopćio, poveo u tamu, a ne na svjetlo. |
|
| 3 |
|
| A sada protiv mene ponovo ruku podiže, dan svaki. |
|
| 4 |
|
| Pustio je da propadnu koža i meso moje, kosti je moje zdrobio. |
|
| 5 |
|
| Opkolio me jadom i otrovom. |
|
| 6 |
|
| Ostavio me u tami poput onih davno umrlih. |
|
| 7 |
|
| Zazidao me da ne mogu izaći okove moje otežao. |
|
| 8 |
|
| Čak i kada vičem, vapim, uši Svoje zatvara pred molitvom mojom. |
|
| 9 |
|
| Kamenom tesanim mi puteve zazidao, staze je sve moje iskrivio. |
|
| 10 |
|
| Vreba me poput medvjeda, poput lava u travi visokoj. |
|
| 11 |
|
| Staze je moje prepriječio i razderao me, srdžbom me Svojom teško ranio. |
|
| 12 |
|
| Luk je Svoj na me nategnuo i strijeli me kao metu odredio. |
|
| 13 |
|
| U slabine mi strijele zario, sinove svoga tobolca. |
|
| 14 |
|
| Ruglo sam narodu cijelom, čujem njihovu pjesmu rugalicu svakoga dana. |
|
| 15 |
|
| Gorčinom me zasitio, i pelinom napajao. |
|
| 16 |
|
| Pustio me da o kamen zube slomim, potlačio me u pepelu. |
|
| 17 |
|
| Zaista, duši si mojoj mir uzeo, sreću sam sasvim zaboravio. |
|
| 18 |
|
| I ja rekoh: „Snage životne mi nestalo i moje nade u Gospoda!” |
|
| 19 |
|
| Sjeti se lutanja mojih i jada, pelina i otrova ljutog! |
|
| 20 |
|
| Stalno mi duša na to misli gorko potištena! |
|
| 21 |
|
| Ali ovo želim u srcu držati, zbog ovoga ću se nadati. |
|
| 22 |
|
| Dokaz milosti Božije je da nismo potpuno razoreni, jer Njegova milost nije pri kraju. |
|
| 23 |
|
| Svakog je jutra nova, i vjernost je Tvoja silna! |
|
| 24 |
|
| „Gospod je dio moj!” veli duša moja, „zato Mu se želim nadati.” |
|
| 25 |
|
| Gospod je milostiv onima što Mu se nadaju, duši koja Ga traži. |
|
| 26 |
|
| Dobro je mirno čekati spasenje Gospodnje. |
|
| 27 |
|
| Dobro je za čovjeka jaram nositi u mladosti. |
|
| 28 |
|
| Neka sjedi usamljen i šutljiv kada mu ga On nametne! |
|
| 29 |
|
| Neka usta priljubi uz prašinu jer možda još ima nade. |
|
| 30 |
|
| Ako li ga neko udari, neka pruži obraz, neka se zasiti porugom! |
|
| 31 |
|
| Jer Gospod neće dovijeka odbacivati; |
|
| 32 |
|
| jer koga je rastužio, njemu se i smiluje u snazi milosti Svoje; |
|
| 33 |
|
| jer nerado On ponižava i jada sinove ljudske. |
|
| 34 |
|
| Kad svi sužnjevi zemlje jedne bivaju nogama gaženi, |
|
| 35 |
|
| kada se pravo čovjeka izvrće pred licem Uzvišenoga, |
|
| 36 |
|
| kada parnica čovjeku biva iskrivljena – zar da Gospod ne mari? |
|
| 37 |
|
| Ko je ikada išta rekao i da se zbilo a da Gospod nije naredio? |
|
| 38 |
|
| Zar iz usta Svevišnjega ne dolazi dobro i zlo? |
|
| 39 |
|
| Zašto se čovjek jada na kaznu zbog grijeha svojih? |
|
| 40 |
|
| Ispitajmo i kušajmo staze svoje da se Gospodu vratimo! |
|
| 41 |
|
| Srca svoja i ruke uzdignimo Gospodu na nebesima! |
|
| 42 |
|
| Jer prkosni i otpadnici smo bili; to nam nisi oprostio. |
|
| 43 |
|
| U srdžbi si se krio, gonio si nas, bez milosti pogubio. |
|
| 44 |
|
| Oblakom si se pokrivao, da nijedna molitva do Tebe ne stigne; |
|
| 45 |
|
| Načinio si od nas gadost prezrenu među narodima svim! |
|
| 46 |
|
| Svi neprijatelji naši na nas usta otvaraše. |
|
| 47 |
|
| Grozota i jame su nas spopale, pustoš i propast. |
|
| 48 |
|
| Potoci suza tekli su iz očiju mojih zbog propasti kćeri naroda moga. |
|
| 49 |
|
| Oko mi bez prestanka suzi i ne nalazi mira, |
|
| 50 |
|
| dok Gospod ne pogleda sa nebesa i ne vidi. |
|
| 51 |
|
| Gledanje samo mi bol zadaje, zbog svih kćeri grada moga. |
|
| 52 |
|
| Oni što me bez razloga mrze, gone me kao pticu; |
|
| 53 |
|
| U jami mi život oduzeše i bacaše kamenje na me. |
|
| 54 |
|
| Vode mi prekriše čelo; i tad viknuh: „Propao sam!” |
|
| 55 |
|
| Ali ja zazvah ime Tvoje, o Gospode, dolje iz dubine provalije. |
|
| 56 |
|
| Tada si začuo moj glas: „Ne zatvaraj uši pred jecajima mojim, uzvicima u pomoć!” |
|
| 57 |
|
| Približio si mi se u dan kada Te zazvah i rekao: „Ne plaši se!” |
|
| 58 |
|
| Vodio si, o Gospode, stvar duše moje; život si moj iskupio! |
|
| 59 |
|
| Vidio si, o Gospode, koliko me muče, Pravdu mi dosudi! |
|
| 60 |
|
| Vidio si osvetoljubivost njihovu, sve napade njihove na me. |
|
| 61 |
|
| O, Gospode, čuo si ruganje njihovo, sve njihove namjere protiv mene; |
|
| 62 |
|
| besjedu mojih neprijatelja i stalno brbljanje o meni. |
|
| 63 |
|
| Gle, bez obzira da li sjede ili stoje, podsmijeh sam njihov ja. |
|
| 64 |
|
| Dosudi im, o Gospode, po djelima ruku njihovih! |
|
| 65 |
|
| Učini da im srca otvrdnu; neka ih stigne Tvoje prokletstvo! |
|
| 66 |
|
| Tjeraj ih u bijesu Svome i istrijebi ih pod nebesima Svojim, Gospode! |
|
|
|
|