Sve ptice nebeske gnijezdiše se na granama njegovim, a pod njima bijahu zvijeri poljske, tamo na svijet donosiše mladunčad svoju; pod sjenom njegovom živjeli su narodi silni.
Oboriše ga stranci, najnemilosrdniji narod, i tako ostaviše. Grane njegove padoše po gorama i dolinama, mladice mu slomiše po svim gudurama zemlje, a svi narodi zemlje ga ostaviše i skloniše se iz njegovog hlada.
Sve ovo bi tako da nijedno drvo kraj voda ne izraste previsoko, da ne izbije svojim vrhom među oblake, i da ih žedna stabla mogu sustići. Jer njih sve predaju u smrt, u carstvo podzemlja među sinove čovječije koji u provaliju silaze.
Ovako kaza Gospod Bog: Ja oglasih žalost na dan kad kedar siđe u carstvo mrtvih. Ja zatvorih dubine nad njim i zaustavih silne vode. Libanon ogrnuh u tminu zbog njega, a poljsko drveće se osuši.
Dadoh da narodi zadrhte na pad njegov, u onaj tren kad ga poslah u carstvo mrtvih s onima koji u provaliju silaze. A sva stabla Libanona, dobra i najplodnija u Libanonu, sva natopljena, sva bijahu utješena u podzemnom svijetu.
Tako siđoše u carstvo mrtvih s njima, sa onima koji su od mača pali; doista, s onima što bijahu desnica njegova, koji su živjeli u sjeni njegovoj među narodima.
Stoga, kome si sličan u slavi i veličini svojoj među stablima Edena? Bit ćeš oboren s drvećem Edena i survan u podzemni svijet. Ležat ćeš među neobrezanima, sa onima koje je mač pokosio. To je faraon i sve njegovog mnoštvo” – tako kaza Gospod Bog.