U šestoj godini u šestom mjesecu, petoga dana toga mjeseca, dok sam sjedio u svojoj kući i Judine starješine sjedile preda mnom, dođe ondje na me ruka svemogućega Gospodina.
Vidjeh najednom priliku koja je izgledala kao čovjek. Od dijela što je izgledao kao njegova bedra, dolje, bio je oganj, i od dijela što je izgledao kao njegova bedra, gore, izgledao je kao jaka svjetlost.
Prilika pruži kao ruku i uhvati me za kosu na glavi. Duh me podiže među zemljom i nebom i odnese me u božanskim viđenjima u Jeruzalem na ulaz unutarnjih vrata, što stoje prema sjeveru. Ondje je stajao kip božice ljubavi što je izazivao Gospodnju ljubomoru.
On mi reče: “Sine čovječji, podigni oči prema sjeveru!” Kad sam podigao oči prema sjeveru, stajao je sjeverno od vrata žrtvenika taj kip božice ljubavi na ulazu.
On mi reče: “Sine čovječji, vidiš li što ovi rade? Veliki su to gadovi, što ih ovdje čini Izrćlov dom, tako da se moram udaljiti od svojega svetišta. Ali ćeš vidjeti još većih gadova.”
Sedamdeset ljudi od starješina Izrćlove kuće stajalo je pred njima, Jaazanija, Šafanov sin, u njihovoj sredini. Svaki je imao kadionicu u ruci, i dizao se uvis gust oblak od kada.
Tada mi reče: “Vidiš li, sine čovječji, što čine starješine Izrćlove kuće u mraku, svaki u sobi svojega idola? Jer misle: Gospodin nas ne vidi; Gospodin je ostavio ovu zemlju.”
Nato me odvede u unutarnje predvorje Gospodnje kuće. Ondje na ulazu u Gospodnji hram, između trijema i žrtvenika za žrtve paljenice, bilo je oko dvadeset i pet ljudi, čija su leđa bila okrenuta prema Hramu, a lice prema sunčanom istoku. Klanjali su se suncu prema istoku.
On mi reče: “Vidiš li, sine čovječji? Zar je premalo Judinoj kući što čine zločine, što ih ovdje čine, nego još napuniše i zemlju nasiljem i mene svejednako izazivaju na gnjev? Eto, drže grane na svojemu nosu!