Oni se dakle sabraše protiv Mojsija i Arona i rekoše im: “Prevršili ste mjeru! Sva općina, svi su skupa sveti, i Gospodin je među njima. Zašto se vi uzdižete nad Gospodnju općinu?”
Tada odgovori Korahu i njegovoj družini ovako: “Sutra će pokazati Gospodin tko je njegov i tko je dosta svet da mu se približi. Koga tada on izabere, taj mu se smije približiti.
Zar vam nije dosta što vas je Bog Izrćlov odvojio od općine Izrćlove, da vas privuče u svoju blizinu, pa da vršite službu kod Šatora Gospodnjega i obavljate pred općinom svoju službu?
Zar nije dosta što si nas doveo ovamo iz zemlje u kojoj teče mlijeko i med, da nas poubijaš u pustinji? Hoćeš li se još sada i nametnuti za gospodara nad nama?
Doista nas nisi doveo u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, i nisi nam dao njiva i vinograda u posjed. Hoćeš li možda ljudima ovdje oči iskopati? Ne idemo!”
Tada se Mojsije vrlo razljuti i zamoli Gospodina: “Ne pogledaj na njihov žrtveni dar! Nisam nijednome od njih oduzeo nijednog magarca i nijednome od njih nisam učinio ništa nažao.”
Svaki neka uzme svoju kadionicu i neka stavi u njih kâd! Tada neka donese svaki svoju kadionicu pred Gospodina, dakle dvjesta i pedeset kadionica, također ti i Aron, svaki svoju kadionicu!”
Tada padoše oni ničice na svoje lice i zamoliše: “O Bože, Gospodaru životnog duha u svakom tijelu! Zar ćeš, kad je sagriješio samo jedan, pustiti svoj gnjev na svu općinu?”
Tada se oni povukoše iz okolice Šatora Korahova, Datanova i Abiramova. A Datan i Abiram stupiše van i stadoše sa svojim ženama i sa svojom velikom i malom djecom na ulazu svojih šatora.
Ako li Gospodin izvrši nešto nečuveno i zemlja otvori svoja usta i proždre ih sa svim što je njihovo, tako da siđu živi u podzemlje, onda po tom spoznajte da su ovi ljudi hulili na Gospodina!”