„Poruči Izraelovim sinovima: Ako čovjek ili žena zgriješe, nekim grijehom kakav ljudi čine, i postanu nevjerni Gospodu, tako da je duša na se nanijela krivnju.
A ako nema bliske rodbine kojoj bi mogli odštetu platiti, neka se onda nadoknada što Gospodu pripada dodijeli svećeniku, uz ovna za pomirenje kojim će ga okajati.
a u mužu se javi ljubomora tako da na ženu posumnja, a ona je zaista zgriješila – ili ako mu se javi ljubomora i na ženu posumnja iako nije zgriješila –
neka je muž odvede svećeniku i za nju prinese žrtvu, desetinu efe brašna ječmenoga. Ali neka žrtvu ne polijeva uljem i neka na nju ne stavlja tamjana, jer je prinosnica za ljubomoru, prinosnica podsjećanja, da na grijeh podsjeti.
Neka je potom svećenik postavi pred Gospoda i neka otkrije glavu njenu i postavi prinosnicu podsjećanja, prinosnicu za ljubomoru, u ruke njene. A neka svećenik u rukama drži gorku vodu koja prokletstvu nosi.
I neka pusti ženu da se zakune, te neka joj kaže: ‘Ako kraj tebe nije legao čovjek kakav, kraj tebe što mužu pripadaš, onda pij ove gorke vode što prokletstvo donosi i od nje ostani netaknuta.
neka je tada svećenik prokune i neka joj kaže – neka te Gospod postavi za prokletstvo i kletvu među narod tvoj, učinivši da ti bedro spadne a da ti se stomak natekne!
A kada vodu popije, onda će, ako se oskrnavila, voda u nju prodrijeti i postati gorčina od koje će joj stomak nateći i bedro klonuti, i prokleta će biti usred naroda svoga.