I David krene u boj; uspijevao je svugdje gdje bi ga Šaul poslao, tako da ga Šaul postavi na čelo svojih ratnika. Bio je mio svemu narodu, čak i Šaulovim slugama.
No desilo se, kad su se vraćali kući, baš onda kad David ubi Filistejca, da su žene iz svih izraelskih gradova izašle u susret kralju Šaulu i pjevale radosnu pjesmu uz, bubnjeve i cimbala.
Tad se Šaul veoma razgnjevi jer mu ove riječi nisu bile po volji, i reče: „Davidu su dali desetine hiljada, a meni hiljade; samo mu još nedostaje kraljevstvo!”
I desi se da je sljedećeg dana zloduh, kojeg je Bog poslao, pohodio Šaula, tako da je po kući mahnitao. A David je rukama udarao u žice harfe, onako kako je to činio svakog dana. No, Šaul je u rukama držao sulicu.
I Šaul reče Davidu: „Gle, dajem ti moju stariju kći Merabu za ženu, samo budi hrabar junak i vodi Gospodnje ratove!” A Šaul je u sebi mislio: „Neću mu nauditi svojim rukama, neka padne Filistejcima u šake!”
Naime, Šaul je mislio: „Dat ću mu je, a ona će mu postati zamka da padne u ruke Filistejaca!” I Šaul još jednom reče Davidu: „Danas ćeš postati moj zet!”
Kada su sluge prenijele ove riječi Davidu, on im odgovori: „Zar vi mislite da je biti kraljev zet mala stvar? Jer ja sam samo siromašan i mali čovjek!”
A Šaul odgovori: „Ovako prenesite Davidu: Kralj ne želi nikakve svadbene darove, traži samo stotinu filistejskih kožica, da se osveti neprijateljima kraljevim!” No Šaul se nadao da će tako David stradati od Filistejaca.
a David ode sa svojim ljudima i pobije dvije stotine Filistejaca. David donese njihove kožice i položi ih pred kralja u punom broju, da bi postao kraljev zet. Tad mu Šaul da svoju kćer Mikalu za ženu.
Filistejski poglavari krenu u rat. I dešavalo se da je David imao više uspjeha nego sve Šaulove sluge kad god bi krenuli u rat, tako da je njegovo ime bilo slavljeno i poštovano.