Kad javiše Šaulu da je David otišao u Keilu, Šaul pomisli: “Bog mi ga je izručio u ruke; jer se je sam zatvorio otišavši u grad koji ima vrata i prijevornice.”
Hoće li me stanovnici Keile njemu izručiti? Hoće li doći Šaul, kao što je čuo tvoj sluga? Gospodine, Bože Izrćlov, objavi to svom sluzi!” Gospodin odgovori: “Doći će.”
Tada se David podiže sa svojim ljudima, oko šest stotina ljudi. Oni ostaviše Keilu i četovaše ovamo i onamo. Kad Šaulu javiše da je David umakao iz Keile, tad ne htjede ići.
David se je zadržavao u pustinji na gorskim visinama, osobito je boravio na gori u pustinji Zifu. Šaul ga je cijelo vrijeme tražio, ali ne dade Bog da on padne u njegove ruke.
rekavši mu: “Ne boj se! Jer te ne će pogoditi ruka mojega oca Šaula, nego ćeš ti postati kralj nad Izrćlom, a ja ću biti drugi za tobom. I moj otac Šaul to zna.”
Jednoga dana dođoše Zifejci k Šaulu u Gibeu i javiše: “David se krije kod nas na gorskim visinama kod Horše, na brdu Hakili, što leži južno od pustinje.
Istražite točno sva skrovišta u kojima se krije! Onda mi se svakako vratite! Ja ću tad poći s vama, i ako još bude u zemlji, pronaći ću ga među svim tisućama Judinim.”
I Šaul iziđe sa svojim ljudima da bi ga tražio. čim to javiše Davidu, ode on u Selu, što leži u pustinji Maonu. Kad to sazna Šaul, ode za Davidom u pustinju Maon.
Šaul je išao jednom stranom planine, David sa svojim ljudima drugom stranom. David je hitao da umakne Šaulu, a Šaul je sa svojim ljudima bio upravo spreman opkoliti Davida i njegove ljude i pohvatati ih.